Čekajući proleće!

Hoće li Levač izaći iz zatečenog stanja? Šta će odrediti konačnu sudbinu Levča? Koja ideja danas vodi Levčane? Da li se bavimo politikom ili politikanstvom? Na ova, ali i na mnoga druga pitanja odgovara u svojoj najnovijoj kolumni Radovan Radojković

Print

Idemo u stvaran svet Levča. Iskustvo starenja, bolnog oticanja sa vremenom, nemoć i nemogućnost da se punom snagom i entuzijazmom učestvuje u progresu, glasačko telo Levča ima male šanse da preokrene sudbinu Levča i ustupi volan u ruke mladim i obrazovanim ljudima. Političari su danas šampioni u manipulisanju sopstvenom i kolektivnom prošlošću a to im veoma lako polazi za rukom jer je pamćenje naroda veoma kratko i decenijama živi na ivici opstanka. Laž je po definiciji sve ono što je neproverljivo. Bez obzira na tu jednostavnu činjenicu, mi živimo u vremenu brutalnog nametanja i hiperprodukcije laži kao temelja na kojima se gradi život ljudi u Levču. ZATO ČOVEK TREBA DA SE BAVI POLITIKOM DA SE NE BI POLITIKA BAVILA NjIME.

Levčani, spremajte se za prolećne izbore. Od toga vam zavisi vaš život i život vaše porodice. Ako niste spremni da nešto učinite po pitanju promene sistema, nemojte ni da kukate – korisniji ste ako ćutite, jer nećete dodatno obeshrabrivati one koji ne žele da budu kukavice. A da znate, trag istorije u Levču je prekinut još pre dvadeset i pet godina.

Narod Levča bi morao da ima neke ideale za svoj kraj, neki skup plemenitih ciljeva koji ga čini narodom Levča. Do sada stanovništvo Levča ili njegovo glasačko telo nije imalo nikakve ciljeve i bilo je samo grupa ljudi koja je naseljavala jednu teritoriju. Zato nije ni čudo ko se u Levču više utrkuje da ga unazadi, pokrade, onesposobi, osujeti, osiromaši, zatruje, zagadi – nesvesno, namerno, direktno, indirektno – potpuno je sve jedno. Ja se stvarno Levču divim kako i pored vas koji ste glasali za navedene ljude opstaje, živi i traje. Posle dužeg vremena srećem komšiju inače državnog sekretara u jednom značajnom Ministarstvu. Posle konvencionalnih pitanja i odgovora, ponovo se interesujem o perspektivama Levča. Govorim da su Beograd i Levač isto takoreći. Odgovor njegov me je razočarao – Da Levač zna za Beograd. Sve oči Levča su uprte u Beograd. Nažalost Beograd nije ni čuo ili neće da čuje za Levač. Gde je poenta? Pitao sam razočarano. – Pa Levač ima ispod deset hiljada stanovnika i oko šest i po hiljada glasača a za republičkog poslanika danas je u republici Srbiji potrebno oko dvadeset i pet hiljada glasova. Postavlja se pitanje da li ima pameti u glasačkom telu Levča. Ne bih voleo da sam u koži glasača u Levču. Mnogo je tesna brate, čak i meni se od ovog zaključka diže kosa na glavi. Kao što se zna, propaganda je ono što vlast želi. Propaganda uvek zamagljuje stvarnost. Problem sa stvarnošću je što kad – tad ispliva na površinu. U Levču je stvarnost odavno isplivala na površinu. Levčani su oduvek bili zahvalni vlastima – i kada su bolesni a nije overena zdravstvena knjižica, i kada nisu imali deci za mleko i kada su završili fakultete a vreme provodili po kafićima, i kada su radili kao „crnci“ a plate ni od korova, i kada su stajali u redovima pred crvenim krstom….. Levčani nikako da shvate da ako nema javne polemike oko najvažnijih životnih pitanja i pitanja društva, onda to znači da su građani i mediji pod potpunom kontrolom vlasti i da preko njih projektuju svoju sliku stvarnosti.

Baveći se „petooktobarskim“ informisanjem, animacijom i propagandom jedne stranke u jednoj velikoj beogradskoj opštini i slušajući razne predavače u vezi ove teme: psihologe, animatore, komunikologe, propagandiste, zaključio sam da u glasačkom telu od lokala do republike postoje četiri grupe stanovništva:

-Prva i najveća grupa glasača uopšte ne izlazi na izbore, i nemoguće ih je animirati. Kažu kada tri čobana mogu da pobede Aristotela i Sokrata, demokratija ne stanuje na njihovoj adresi. Još kažu, nemoguće je da demokratiju pretvorite u matematiku. Brate takav sistem ima ceo demokratski svet. Kada se pronađe bolji sistem sigurno će biti u upotrebi. Sada u ovom trenutku i u ovom vremenu ustav, savest i obaveza nalažu da učestvuješ u izboru budućnosti tvog kraja i tvoje porodice. U tu navedenu prvu grupu spadaju i ljudi kojima je zaključak – Zašto bih glasao kada su svi isti. To nije tačan zaključak. Svaka stranka, građanski pokret ili grupa građana ima svoj program, svoje ciljeve i svoje ideale za koje se vredi boriti glasačkim listićem.

-Druga grupa glasača je na vreme obukla „dresove“ i gleda u vođu kao u Boga. Programski ciljevi ih uopšte ne interesuju. Važna je vlast, vlast koja život znači. Ovu grupu glasača ne interesuje što se budimo i ležemo u državi koju okružuje neviđena patetika i tragično iskustvo znanja, rezultata i strategije. Umesto da grade lokalne uprave i bolji život oni grade kult ličnosti…

– Treća grupa glasača su tzv. „preletači“. Njih interesuje samo vlast i koristoljublje. Politiku „u se’ i u svoje kljuse“ pretvorili su u sasvim suprotnu parolu „u se’, na se’ i poda se’“. Oni su napravili svoj svet. Svet bez pravila i morala.

– Četvrta grupa glasača je nestabilna i izneverena. Ta grupa glasača je izigrana, izmužena, izblesavljena, srozanog morala i na granici opstanka. Vlast potpomognuta tabloidima nudi im „šarenu lažu“ : posao, infrastrukturu, fabrike…….obećanje je zalog za glas.

Tvoj glasački zadatak u Levču je da objasniš glupom da je glup. Tvoj glasački zadatak je da dovedeš mlade i obrazovane ljude na vlast koji bi makar zaustavili moralno i ekonomsko propadanje Levča i omogućili bolju budućnost.

Što se tiče mene ja sam samo vezan za uspomene doživljene u Levču, jer svako ima svoj rodni kraj i svoj plamen detinjstva i mladalaštva. To je prošlost Levča. Prošlost je – prošla. Držim je, čuvam je i podseća me na neke stvari, bilo lepe, bilo ružne, ali živim u sadašnjosti i gledam u budućnost. To što sam nekada bio mlad, plav, zdrav i lep jeste fino, ali mi sada mnogo ne pomaže. Međutim ja se Levča sećam uvek i kao biser je duboko utisnut u moje srce i moju glavu. Sećam se da sam se njegovim hlebom hranio, da sam se Barskom vodom napajao i pluća vazduhom punio, da sam oči bojio Levačkim poljima i šumama, da sam se umivao Rekovačkim jutrima i mirisao snene noći u hotelu „Levač“. Sećam se pijace u Belušiću kada sam prodavao dedinu kravu. On je preko Motrića ranim jutrom stigao u Belušić a ja direktno iz Beograda. Iza mene je ostala pesma posvećena mom jedinstvenom trenutku:

BELUŠIĆ 1983

Rano pred crvenu zoru,
moleći se presvetom Bogu,
seljaci na pijac vode stoku,
polako i sanjivo pred nogu.

Pijac je njihova zadnja stanica,
za krave brižne i volove lenje,
za nevine ovce i debele svinje,
na pijac idu k’o na krštenje.

A pijac je pun mirne stoke,
najviše rogate i buljuk ovaca,
sanjivi seljaci ih tužno gledaju,
i već vide novčanike pune novaca.

Telad, jagnjad i pernata živina,
koze, jarići i buljuk ovaca,
trgovci ih očima žudno merkaju,
da ih kupe za što manje novaca.

Ova država uvozi meso,
i cena je brate mnogo niska,
da za nekoliko desetina evra,
gospodi ode ovan i dviska.

Da za ovu kravu šarulju,
treba da dam tolike novce
ovi nas bogati i kvarni seljaci,
strižu kao merino ovce.

-Pošto je ova sipljiva krava:
pita trgovac sa sivim šeširom,
-Nije ova krava za tebe,
prođi me brate sa božijim mirom!

A seljak kravu tužno gleda,
i kaže: „Ovakvu kravu nema srez,
a mora jadan danas da je proda,
da plati dažbine i dug za porez.

Ovaj trgovac u mantilu kožnom,
prava je nakupačka i trgovačka hulja,
-hoće da za malo prljavog novca,
ode moja voljena šarulja.

Milovane brate rođeni!
-Pošto ti ovo belo jare?
treba mi za krsnu slavu
ali ćeš me sačekati malo za pare.

Prodajem kozu i dva jareta,
neću da ih odvajam – nema druge!
a kada bih to stvarno uradio,
koza bi odmah umrla od tuge.

Zato slušaj crni Milovane,
da ti ja kažem : – A zna se!
za tvoju krsnu slavu
jeftinije bi ti došlo prase.

Još uvek se cenjkaju trgovci,
seljaci da popuste neće,
pogodba se ipak obavlja pred mrak
kad seljak u selo kreće.

A stari i umorni majstor Žika,
sa violinom u ruci i rakijom u boci
neprestano svira samo balade,
tužnim seljacima i umornoj stoci.

-Hajde majstore, umorni sviraču,
sviraj nešto brže i veselije!
-Pusti pre tužne balade,
priđi životu mnogo smelije.

-Radosnih i veselih stvari
slabo se više i ja prisećam,
umro je Bah, umro je Betoven
i ja se nešto slabo osećam.

Sunce je žurilo na zapad,
pogodbe se na brzinu sklapaju,
trgovci svoje dlanove trljaju
želje im se sa novcem poklapaju.

I sve se dešava i jednom trenu,
seljaci se nerado rastaju od stoke,
sa punim novčanicama stoje ukopani,
u očima suze i tuge duboke.

I negde pred letnji suton,
završi se pijac nimalo veselo
seljaci tužno krenuše kući,
neprodata stoka ih vodi u selo.

Meni je Bog podario prošlost i uspomene kao izvor života i pečat detinjstva i mladalaštva a vama Levčanima je podario Levač ko svoj životni put.
Čekajući proleće, čekate budućnost!

PIŠE: RADOVAN RADOJKOVIĆ

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *