Nije tajna da se Isidora Bjelica ovih dana nalazi u Cirihu zbog lečenja karcinoma. Zbog te vesti mnogi naši sunarodnici pokazali su veliki interes da pomognu ovoj, nadasve hrabroj ženi i velikoj književnici. Jedna od njih je svakako i Evica Marković, na čelu Helse kulturnog centra u Cirihu, koja je odmah organizovala humanitarnu akciju u vidu književne večeri. Veče je zamišljeno kao apel svima koji se nalaze u sličnoj situaciji,da otvoreno pričaju o tome i bore se kao što to radi Isidora Bjelica ali i apel humanosti na delu. Književno druženje održaće se 26.6.2015 od 20.00 časova u Hotelu Central u Cirihu,gde će biti predstavljeni svi dosadašnji radovi pomenute književnice .
Ja sam danas imala priliku da sretnem Isidoru Bjelicu i popričam sa njom, što je ona sa vidnom radošću prihvatila a što je mene oduševilo i dokazalo njenu veličinu.
-Na prvom mestu želim da vam zahvalim što ste i u ovom teškom trenutku vaše borbe izdvojili vremena za mene.Ovih dana se cela nacija kao i dijaspora digla na noge.Svi smo dirnuti i svako se trudi da pomogne koliko može.Kakva je vaša poruka svim tim ljudima ?
I.B.-Da vam kažem, svi mi imamo neku ideju da bismo trebali da imamo lak i jednostavan život, ali to u praksi ne izgleda tako. Život je lep ali i težak. Ne možemo da izbegnemo ni smrti ni bolesti ali ono što možemo da izbegnemo je da shvatimo, svaka teškoća može da nas pretvori u bolju ili goru ličnost. Suština življenja je da postanemo svakoga dana bolji, da nam je srce veće, da naučimo da volimo, da naučimo da praštamo. Ovde smo samo zbog učenja ljubavi. I evo, ekskluzivno za vas, moja nova knjiga će se zvati „Učenje ljubavi“. To je ono kroz šta prolazim, suština življenja. A to se ne uči u školama… džaba mi diplome i magisteriji. Moja teška borba, moja mučenje je u stvari učenje ljubavi, i to je ono što je fantastično. Što više stradate, više ljubavi dobijate.
Ovo ste divno rekli.Moja zamisao je da kroz ovaj intervju uputimo apel mnogim ženama koje prolaze kroz istu borbu a ne žele iz ko zna kojih razloga da glasno progovore. Pre neko veče je bio i koncert Vlade Georgijeva koji je „naježio“ naciju i time pokazao koliki je heroj u stvari. Vi ste koncert mogli da pratite iz Ciriha, kakvo je osećanje gledati tu akciju sa strane?
I.B.-Pravo da vam kažem, videla sam fotke sa koncerta i nisam mogla da se ne rasplačem. Pogotovu kad sam videla fotku Vile, Lava i Vlade prosto je bilo ne moguće ne zaplakati.Šta da vam kažem, to vam je kao kad neko vidi davljenika pa bez razmišljanja skoči za njim da mu pomogne.Taj gest samo dokazuje upravo to, da i danas postoje vitezovi i heroji.Javne ličnosti mogu zaista da urade mnogo toga veličanstvenog. Vladi to nije prvi put,on se puno puta dokazao kao čovek, kao humanista.Ja sam to isto toliko puta radila.Ali kada se sami nađete u ovakvoj situaciji da nema dalje onda i vama treba heroj. Kao što rekoh, godinama sam radila za sigurnu kucu, za slepe, za dečicu obolelu od raka i znam koja je sreća pomagati.Zato me ne čudi gest mnogih dragih ljudi, gest Vlade Georgijeva.Ljubav mora da kruži.Ako date maksimum od sebe to će vam se i vratiti.Već godinama pratim vaš rad, sve humanitarne akcije i zaista nakon svega što ste vi dali od sebe nije nikakvo čudo što vam se to dobro od ljudi i vraća.Eto u petak je vaše književno veče koje je pokrenula Evica Marković, na celu sa Helse kulturnim centrom.Da kažemo nešto o tome?
I.B.-Evica je moj drugi anđeo.Ta žena je apsolutni anđeo i u opšte, zahvaljujući njoj, našem konzulu, Jeleni,Mići i mnogim drugim divnim ljudima iz različitih udruženja je moj boravak u Cirihu podnošljiv na jedan ljudski i dostojanstven način.Njihova prijateljska podrška i u opšte podrška svih naših ljudi u dijaspori mi veoma znači.Moram zaista reći da se čitava Švajcarska dijaspora pokrenula, kada je ta podrška u pitanju. Odakle Vam snage da javno govorite o svojoj bolesti?
I.B.- Znate ja sam jako otvorena kada je u pitanju priča o mojoj bolesti.Mi, novinari, umetnici funkcionišemo po jednom pravilu:dok možeš da radiš,možeš i da živiš.Radila sam po pet poslova istovremeno, kada sam se razbolela i dalje nisam odustajala.Radila sam emisije, priloge, pisala. Radila sam toliko da mi se bolest ponovo vratila.Posle dve i po godine ja nisam mogla dalje da radim a nisam imala više šta iz kuće da prodam zbog lečenja.Kao majka moram i to da kažem, u ovako teškoj situaciji imate sledeće solucije:da ćutiš i da umreš ili kada pogledaš svoju decu, da sebi kažeš -nemaš prava na to! Ma, koliko teško bilo,ovako danas žive umetnici. I nije samo to moj slučaj, mnoge moje kolege prolaze kroz isti slučaj,onda kada se razbole ostaju bez igde ičega. Invalidska penzija ne iznosi više od 100 evra, kako covek u toj situaciji može bilo šta da plaća a da ne govorim o ovako skupom lečenju. Da se razumemo ja je još uvek ne primam.Volim da se našalim da je rak gori od svake sponzoruše jer košta neverovatno mnogo.I kada vam takva jedna „sponzoruša“ isprazni džepove, vi nemate više odakle.Ne smemo da se stidimo bolesti jer bolest nije sramota.Činjenica je da je danas, na žalost sve više mladih ljudi koji boluju od raka.To je jeziva cifra koja dolazi kao posledica NATO bombardovanja.Poslednje moje analize, koje su rađene u Lajpcigu a koje su užasno skupe, dokazale su da ja nemam genetski nasledni karcinom već da se radi o ozračenju.Mnogi ljudi u našoj zemlji, poput mene su žrtve i deceniju nakon bombardovanja mi plaćamo skupo tu cenu.Zato treba pričati otvoreno.Kao žena i novinar želja mi je, kao što rekoh da kroz ovaj razgovor damo svetu glasnu poruku. Postoje naravno i pojedinci, čiji se komentari zasnivaju na osnovu vaše medijske ličnosti i predrasuda, kako to komentarišete?
I.B.-Ma, ništa bez nas žena.Već godinama govorim i moram to opet da kažem, ovde kod nas postoje deset, petnaest umetnika koji zarađuju novac ostatak javnih ličnosti žive uglavnom na kompezaciji.Sve ono što se vidi, od putovanja do krpica se dobija na kompezaciju.Da ne govorimo koliki je broj javnih ličnosti koji su zbog kredita u švajcarcima u užasnom stanju da ne kažem na ulici.Lično poznajem desetak javnih ličnosti koje se u ovom trenutku bore sa opakim bolestima ali javnost ih, kao i mene, stavlja pod lupu popularnosti. Nekad volim da kažem u šali da smo mi javne ličnosti kao „javni vc“,samo smo dobri kada treba neko da nas fotografiše, za sve ostalo se nema sluha.To je specifična situacija i ne samo kod nas već u čitavom svetu.Veliki broj ljudi su umrli u najvećoj bedi a bili su najveće ličnosti.Moram reći nešto što je jako bitno.Kada dajemo bilo koju pomoć, pa čak kada je to i prosjak u pitanju polazi se od onoga -aha , on će sada to sve da propije. Pomoć se pre svega daje zbog sebe i dragog Gospoda i tu nema kalkulacije.Ne govorim ovo zbog sebe, već sve što radimo je samo i isključivo borba za našu dušu, sve ostalo nema veze.Kada vam se ukaže prilika da nekome pomognete to je vaša šansa od Boga da nešto uradite, tako sam ja bar čitavog života radila.Mesec dana pre nego što sam obolela od raka, bile su akcije za decu koja su obolela od iste bolesti.Neki ljudi nisu hteli da učestvuju u tim akcijama jer nisu mogli to da emotivno podnesu.To je velika greška, jer tamo gde je bol i veliko stradanje, tamo je najveća ljubav, tamo je šansa za naše spasenje. Bežanje od bola vodi samo u još teži duševni bol.To je ono što čovek nauči u slučaju oboljenja od ovako neizlečive bolesti.
Ja vam od srca želim tonu ljubavi i mnogo snage na ovom putu najveće borbe.
I.B.-Bila sam zaista iskrena u odgovorima kao i uvek u tome me moja „sponzoruša“ ne menja ..
Ostanite uvek takvi i hvala vam na iskrenosti…
I.B.-Ne menjam se…Hvala i vama.
TEKST I FOTO: VIOLETA ALEKSIĆ