Želja za tim gradom odavno se javila, možda su donekle doprinele turske serije. Neću poricati da sam ih gledala, posebno one koje su snimane u Istanbulu.
Jednog popodneva moja dva anđela saopštiše mi rođendanski poklon.
Bilo je desetak dana do mog dat rođendana.
Korona?
Ići ili ne?
Ne, nisam se uplašila. Informisala sam se da se u Turskoj nose maske i po ulicama… ma ne, ništa mi neće biti teško.
Ulazim u ogroman avion sa tri reda, a svaki red tri sedišta…
Gledam onako uzbuđena , svi sa kapicama na licu… Da li vam moram pričati da je zbog korone biznis klasa postala ista kao i obična, razlika je samo u položaju sedista, više prostora za noge.
Nekada se u biznis klasi služio šampanjac, osećaj je bio kao u najboljem restoranu. Sada svi putnici dobijaju paketiće sa hranom.
To prvo popodne, kada sam pristigla u hotel, bacila tuš da se osvežim, izašla ispred hotela, a on je imao savršenu lokaciju u starom gradu. Tu je sve blizu.
Udahnula sam punim plućima, naravno sa maskom na licu.
Ono što sam primetila, da su Turci jako ponosan narod, da retko ko govoti engleski, da su jako čisti, disciplinovani kada su maske u pitanju.
Jezička barijera nije bila problem da se na svakom mestu objasnim.
I šta mi je još upalo u oči, ne pokušavaju kao turistu da vas „zavrnu“… Hm… možda ponekad i jesu, samo sam ja bila zanesena lepotom njihovog grada. Nisam kontrolisala kusur, ostavljala sam ljubaznim sobaricama bakšiš, ha njihova reč. Na kraju od jedne debeljuce sobarice, velike šefice, dobih zapakovan bade mantil sa inicijalima… lepo se lepim vraća.
Šta sam videla za deset dana? Previše, neko bi reko.U proseku sam desetak km prepešačila, naravno tu su bili taxi, voz, kao i vožnja brodom u azijski deo. Kada spomenuh azijski deo, pva pomisao je da je on mnogo ne razvijeniji, da se živi sitomašnije. Ne, azijski deo je jako razvijen, uglavnom žive bogate porodice, koje rade i šopinguju u evropskom delu Istanbula. Jednom rečju mnogo su liberalniji od evropskog dela.
Videh Aja Sofiju, plavu Dzamiju sa madom vernika… Videh mnoge kulturne baštine. Zapravo gde god se okrenete, nešto novo vidite. Bosfor je magičan, posebno šetnje pored njega, možda nista manje sedenje kraj njega, ili vožnja brodom. Bosfor spaja Mramorno i Crno more. Zbog različitih struja u njemu vrlo je rizično plivati na nekoj divljij plaži, možda samo najiskusniji plivači.
Ahhhh, a slatkiši…sve vrste baklava, sutlaka, ili sutlije…primetih da pored mnogih svetskih kuhinja koje sam oprobala, turska kuhinja mi je jako prijatna, ukusna. Jedoh razne sarmice od vinove loze, punjen plavi patlidzan. Dobih ideju za mnoga jela.
Imala bih jooooš puno toga da vam pišem, kao na primer, da turci obožavaju Srbe, da smo im jako dragi…
Da vole naše žene, posebno ako su plave….eh sad…
Ma nisam još sve utiske sredila, još mi se stopala puše od pređenih kilometara.
I opet mi se zbog vas ohladi kafa…
PIŠE: NENA PROKIĆ