Novembar je i jesen polako, ali sigurno pokazuje svoje pravo lice. Kišno vreme obično tera meštane Levča da ostanu u kućama ili oko kuća, dok se priredi sav posao. Kad konačno sokacima i ulicama zavlada mrak, povlačimo se u naš znani kutak, mirisom čaja ili grejane rakije i vina pripitomljujemo prostor i stvaramo neki naš zamišljeni svet.
-Brzo će mrak, veli mi jedan vremešni gospodin.
-Vidiš li kako se magla spušta od Kupresa, pa sve do Glaveje… nabraja i kao da me tera samo da odem.
-Vidim, lepo za forografiju sa kruševičke kose, razmišljam u sebi i već hitrim korakom uz sitnu kišu kao vernog pratioca odlazim…
Očaravajući pogled… Prolaze sekunde, minuti… Kad god padne magla ja se vratim u detinjstvo.
U daljini je ptica, koja se gubi i javlja, kao na scenama filma u neprekidnom nizu smenjivanja reči i slika…
Dok šetam, svaka staza je puna lišća, jer u doba magle svaka šetnja je beg od stvarnosti.
Kad pada kiša, horizont je zamagaljen i negostoljubiv.
Kiša nam priča onu neispričanu priču koju su tek malobrojni imali hrabrosti ispričati, priču o junaku koji razbija čauru sigurnosti i kreće u potragu, ali ne pronalazi ono za čim traga i ostane nezaceljivo i smrtno ranjen.
Prkosni Kupres kao da je zarobljen. Slika bi u trenutku bila toliko oštra da bi se obrisi planinskog masiva valjali kao po nekoj naredbi.
Sve traje previše kratko. Magla je okvir zimskog režima života.
Ostajem još malo da uživam u pogledu, jer magla je pojava koja opčinjava i tera nas u svet imaginacije i mašte. Kad gledam u maglu, zamišljam dvorce iz bajki, kafanice i tople domove, poprište bajkovitih priča i dolazak Božića.
Magla je magija, plod maštarenja, punjenje memorije i neprestano traganje za onim što ostaje nakon magle.
Ipak, ne treba se zanositi u potpunosti. Možda se scene tokom posmatranje magle nikada nisu dogodile, možda sam sve izmaštao, jer svaka maštarija biće presečena u samom početku.